Svoj odlazak iz domovine Arapović nije shvatio kao početak mirnog i udobnog života, već kao novu i trajnu obvezu vlastite borbe za državu Hrvatsku. Bio je svjestan da napuštanjem domovine preuzima na sebe ozbiljnu i odgovornu dužnost: raditi za Hrvatsku sve ono što mu je bilo nemoguće u domovini. Iako je znao da će Udba, u dosluhu i suradnji sa stranim tajnim obavještajnim službama, nastojati onemogućiti svaku njegovu djelatnost, pa, ako mogne, i fizički ga eliminirati, svjestan  činjenice da bez narodne slobode nema ni osobne slobode, već u prvim danima svoga emigrantskog života, prihvaćanjem svoje ljudske i hrvatske odgovornosti, prihvatio je svaki rizik. Hrvatska je bila razlog njegova progonstva, motiv njegove političke  djelatnosti i cilj njegove borbe i žrtava. Dok su njegovi kolege i vršnjaci sanjali o daljnjem školovanju, o vlastitoj karijeri i udobnijem životu, on je sanjao o slobodnoj i nezavisnoj državi Hrvatskoj. Tom svom cilju, za vrijeme cijelog emigrantskog života, svakodnevno je darivao sve što je imao i mogao. Već u prvim danima izbjeglištva, u izbjegličkom logoru Traiskirchenu u blizini  Beča, zajedno sa svojim prijateljem i prognanikom Brunom Bušićem, počeo je aktivno politički  djelovati među hrvatskim izbjeglicama, a nakon toga i među hrvatskim radnicima. U samom logoru, pred stotinjak hrvatskih mladića, Bruno Bušić i Rudlof Arapović, u studenome 1966. godine, kroz pitanja ankete koju su napisali i podijelili hrvatskim logorašima, obznanili su svoja mišljenja o tadašnjoj Jugoslaviji i onima koji su u njoj vladali. Smisao njihove puruke je bio: Jugoslavija nema pravo na opstanak. Jugoslaviju treba rušiti i raditi na uspostavi države Hrvatske. Buduća hrvatska država mora biti država slobode i pravde za sve njezine građane. Smisao, svrha i dužnost svakog hrvatskog emigranta je raditi na ostvarenju slobodne države Hrvatske. Samo i jedino tim radom svaki od nas će moći opravdati vlastito napuštanje domovine. Toj svojoj i Bruninoj poruci i zavjetu R. Arapović je ostao vjeran do posljednjeg daha. Sve njegove kasnije političke aktivnosti i bezbroj napisanih tekstova ostat će kao trajno i autentično svjedočanstvo  njegovih emigrantskih žrtava i osobne ljubavi za Hrvatsku i hrvatski narod. Tko god bude proučavao djelatnost hrvatske politi-čke emigracije,morat će se pozabaviti političkim i publicističkim radom Rudolfa Arapovića, jer će u njemu naći ne samo vrijedne informacije, već i neupitni primjer i potvrdu dosljednosti i izdržljivosti hrvatskog političkog emigranta u realizaciji ideje u koju je vjerovao. U ideju hrvatske državotvornosti i u raspad Jugoslavije R. Arapović nikada nije posumnjao.

 

Nakon brzog i iznenadnog Bušićeva povratka u domovinu iz Austrije1966. godine, Arapović je s Markom Bagarićem i Jurom Knezovićem u Beču pokrenuo Bilten hrvatskih socijalista. O njegovu izdavanju sam je kasnije napisao sljedeće: 

 “U travnju smo 1967. godine pokrenuli Bilten hrvatskih socijalista, Bagarić, Knezović i ja. Zadnje brojeve, koji su pro forma izlazili u Muenchenu, uređivao sam ja sam, u hladnim bečkim sobicama, jer su drugi već bili protjerani iz Austrije. S raznim drugim lecima, bilten smo dijelili radnicima i u logoru, te u 10 sati navečer    po vlaku koji je s Južnog kolodvora odlazio u Zagreb, Rijeku.” (Hrvatski list br. 11-12, 1980.). 

            Arapović nikada nije u potpunosti prihvatio emigrantski život. Spadao je među one hrvatske emigranate koje je prof. Vjenceslav Čižek imao u mislima kada je, kroz vlastita emigrantska iskustva i boli, napisao da je teže čovjekovoj duši živjeti u slobodi bez domovine, nego u domovini bez slobode. O svom odlasku i razlozima odlaska u emigraciju, osjećajima i poteškoćama s kojima se je susreo u svom političkom traganju za istinom, Arapović je u javnom predavanju davne 1971. godine rekao sljedeće: 

“Po završetku treće godine studija na Zagrebačkom Sveučilištu,      , kao nacionalno svjestan Hrvat i donekle aktivan, na 8. lipnja 1965. bivam uhićen u velikoj Udbinoj raciji i osuđen na godinu dana zatvora. Poslije zatvora odlučujem se na emigraciju i tako stignem u Beč.  Tu sam s nekoliko prijatelja uređivao ‘Bilten hrvatskih   socijalista’. Pod konac 1968., kada je glavni urednik dospio u zatvor, sam sam uređivao dva posljednja broja istoga pod naslovom ‘Nova misao’. Time su se navršile prve dvije godine moje emigracije. Osjećao sam se nemoćnim pred problemima koji su me pritiskivali. Bio sam emigrant, beskućnik u sukobu s jednim državnim strojem i njegovom ideologijom, u sukobu dvaju stanovišta, koja se isključuju, od kojih jedno mora nestati. Kako uspjeti da to ne bude moje stanovište, stanovište jednog malog  čovjeka nasuprot ideologiji i sustavu za koji rade milijuni?  Trebalo je snage i opravdanja za progonjeno stanovište, koje se u domovini nije moglo slobodno izgraditi i učvrstiti, jer je to bilo stanovište fantaste u sukobu s jednom realnošću, a za koje ni na suvremenom Zapadu nije bilo razumjevanja. Radio sam, borio se i pisao, ali sam bio u krizi u tom sukobu s jačim, nadmoćnijim. Tada sam otkrio “Republiku Hrvatsku” i obratio se na dra Korskog. Bilo je to u vrijeme smrti republikanskog prvaka prof. Ivana Orsanića (17. prosinca 1968.). Dr. Korsky mi je poslao dvije brošure: ‘Ekonomska snaga iseljeništva u Americi’ i ‘Argumenti hrvatske politike’, koji su od toga  časa postali mojim argumentima. Uskliknuo sam  da su to ideje koje smo mi kao studenti tražili u domovini i da je šteta da nam te brošure nisu tada dopale ruku, jer bismo bili drugačije radili. Dr. Korsky mi je odgovorio da su iste brošure dobili i hrvatski intelektualci u emigraciji, ali da se one za njih nisu pokazale vrijednim pažnje. To je bio moj put otkrivanja republikanskih ideja, odnosno HRS-a.  Konstatirajmo ovdje dvije činjenice  prije nego prijeđemo na samu temu predavanja kroz pojavu i misli HRS-a.  

            1. Starija hrvatska politička generacija, kao i učesnici  desetotravanjske revolucije, za 25 godina nisu uspjeli opovrći talijanske i velikosrpske laži o žrtvama rata za NDH. Za to vrijeme se je trebao roditi, odrasti i školovati novi  čovjek koji će to učiniti , i to usred Zagreba.

            2. Isto tako je trebala odrasti generacija, koja će moći shvatiti veliki Oršanićev duh, utisnut u novo hrvatsko republikanstvo, generacija, koja se počela  okupljati oko ‘Našeg puta’.”  (Izvadak iz predavanja koje je R. Arapoviƒ održao u

New Yorku dne 4. travnja 1971. pod naslovom “Stranačko djelovanje” Republika Hrvatska, br. 86., str. 36.)   

        
Život u Washingtonu