Povratak u domovinu

   Ubrzo nakon uspostave današnje države Hrvatske, Arapović je shvatio da ona nije onakva kakva bi trebala biti i da su vlast u njoj preuzeli bivši komunisti i Jugoslaveni. Uza sve to, kao hrvatski nacionalist, uvjeren da je država iznad svake ideologije i ideoloških uvjerenja, njezinu je obnovu doživio i prihvatio kao ostvarenje hrvatskih želja i žrtava. Dan hrvatske nezavisnosti 25. lipnja nazvao je “naš dan”, dan hrvatskog ponosa i nade. Na temelju jedinstva i odlučnosti  hrvatskoga naroda koje je iskazao i potvrdio u obnovi i obrani države, vjerovao je da će Hrvati istim zanosom i odlučnošću poraditi na tome da hrvatska država čim prije postane pravna i socijalno pravedna država. Čvrsto je vjerovao da svaki Hrvat svojim znanjem i iskustvom može i mora pripomoći u ostvarenju toga cilja. S tom nadom i namjerom povratio se je u Hrvatsku. Želio je i htio pripomoći u izgradnji ljepše i pravednije Hrvatske. Došao je u nju, misleći da dolazi k svojima, a “svoji” ga ne primiše. Trebao je raditi u Ministarstvu vanjskih poslova, ali pripadnici političke garniture tadašnjeg ministra dra Mate Granića u njemu su vidjeli opasnost, čvjeka i domoljuba koji će uznemirivati njihovu savjest. Ostao je vjeran mladenačkim idealima, sanjajući o Hrvatskoj u kojoj ne će biti

obespravljenih, nezaposlenih, napuštenih i gladnih. Pisao je i radio koliko je mogao i znao, braneći svoju i našu Hrvatsku. “Borio se knjigama, novinama, tisućama napisanih pisama, osvrta, mišljenja, trajnim razgovorima s istomišljenicima i s oponentima, po cijelom svijetu. Nakon što se 1997. nakon 31 godine iseljeništva (progonstva; moja primjedba) iz Amerike vratio u Hrvatsku, na osobit se način usredotočio  na konfrontaciju s novom političkom propagandom koja se svim silama gura pod plašt političke  korektnosti, a kojoj je jedna od glavnih svrha svoje kriminalne političke  temelje pokazati nečim dobrim. Rudijevi publicistički   pothvati, osobito izdavanje pretisaka Vjekoslava Vrančića, prvo dviju knjiga “Branili smo Državu”, te zatim sada i knjige “U službi Domovine”, više su nego značajni prilozi u sukobu s takvim protuhrvatskim propagandnim obrascima.” (Maja Runje: In memoriam Rudolfu Arapoviću;  Predstavljanje knjige Vjekoslava Vrančića “U službi Domovine” u izdanju Rudija Arapovića ; “Hrvatsko slovo”, Zagreb 18. rujna 2007.)           

          U danima svoje teške bolesti nije očajavao. Svoje teške bolove podnosio je jobovski kao što je podnosio sve svoje životne patnje. Njegova prerana smrt nije samo gubitak za njegovu obitelj, već za sve njegove prijatelje i suradnike. Koliko je bio poznat i voljen vidjelo se je po reakcijama njegovih prijatelja i poznavatelja. “Zahvaljujem Bogu što mi je omogućio poznanstvo i prijateljstvo s Rudijem Arapovićem. Njegov republikanski list  “Hrvatska borba”  primao sam i u Vijetnamu. Inače  s Rudolfom sam se dopisivao godinama, a u zadnje vrijeme preko interneta. Radio je teško i neumorno za svoju Domovinu i njen napaćeni narod. Ime Rudolf Arapović vječno  ostaje kao primjer ljubavi za njegovu (i našu) dragu domovinu za naše prijateljstvo, simbol jedinstva i nade za bolju budućnost našeg naroda u Hrvatskoj i BiH”, napisao je poznati hrvatski domoljub Ekrem Spahić. 

“Bio je hrvatski velikan. Hrabar, neustrašiv, nepodmitljiv, čestit, samozatajan. Novinar, književnik, hrvatski borac za slobodu”, rekao je o Arapoviću Stjepan Kovač.

 

 “Otišao je veliki čovjek i iskreni domoljub, vrijedan poštovanja i divljenja, koji je do svog posljednjeg trenutka marljivo i samozatajno radio na realizaciji tisućljetnog hrvatskog sna ... Gubitak je nenadoknadiv, ali i nakon nečijeg  fizičkog odlaska ostaju njegova djela, njegove riječi, njegove knjige. ..” (Darko Belanić)

“Poštivala sam Rudolfa i divila mu se zbog njegovih  čvrstih uvjerenja u obrani Hrvatske. Otkrila sam da je dobro poznavao povijest Drugog svjetskog rata i NDH. Njegova smrt je nenadoknadivi gubitak. Dragi Rudolfe, svima ćeš nam nedostajati. (Suzzane Pinčević)

Neka mu kristalna suza osvijetli put u kraljevstvo Nebesko. Laka mu hrvatska zemlja, bliska kao sam njegov život i smrt, a smrt mog strica Rudolfa Arapovića uopće nije smrt, tek jedna suza, ili koja više, na Putu Vječnom. Znam da mu je sv. Petar otvorio vrata i da je već našao put u vječni mir.” (Ivana)                               

Počivaj u vječnom miru, dragi Rudolfe! Zaslužio si ga dugogodišnjim darivanjem sebe drugima, svom narodu i svojoj Hrvatskoj. Hvala ti u ime svih nas, tvojih prijatelja i političkih suradnika.    

Šime Letina

In memoriam