Iz Beča je Arapović najprije došao u New York, a odatle, nakon kratkog boravka, u Washington DC.  U Washingtonu su on i njegova supruga Marija ubrzo dobili sina Gorana, koji je postao njihova radost i ponos.  Brzo su se uklopili u malu hrvatsku washingtonsku zajednicu i u njoj svojim ljudskim i hrvatskim pristupom i srdačnoću stekli velik  broj  prijatelja.  Godine 1971. Arapović je, zajedno s Jozom Vrbićem,  pokrenuo novi revolucionarni list, Hrvatska borba. Kao urednik bio je nenadmašiv. Po svojim progresivnim i revolucionarnim idejama postao je poznat u cijeloj hrvatskoj emigraciji; istinski predvodnik hrvatske mladeži u borbi protiv Jugoslavije, dosljedni i neustrašivi zagovornik države Hrvatske. U svemu je bio orginalan. Nije volio oportunizam  ni oponašanja. Po prirodi šutljiv, u razgovorima suzdržljiv, ali u pisanju  oštar, logičan  i beskompromisan. Njegovom zaslugom mlađi su se počeli  sve više zanimati za hrvatsku politku i uključivati  u političke stranke, posebno u Hrvatsku republikansku stranku, današnju Hrvatsku republikansku zajednicu. Zajedno sa urednicima torontskog Hrvatskog puta, Rudijem i Srećkom Tomićem  te s Thomilom Milasom, Ivanom Šaravanjom Vladimirom Đurićem, Ivicom Penavićem, Tomislavom Marušićem,  Alojzijom i Marijanom Buconjićem te velikim brojem drugih mladih republikanaca, diljem SAD, Kanade, Australije i Europe, Arapović je početkom sedamdesetih postao širitelj političkog programa HRS-a, zagovornik i promicatelj integralne slobode koja je bila okosnica toga programa.  Usko je surađivao s vodstvom HRS-a, posebno s dr. Ivom Korskym i prof. Kazimirom Katalinićem. Iskusan u pisanju i širenju letaka, 1976. godine, prigodom 200-te godišnjice američke  nezavisnosti, zajedno s dvojicom prijatelja i političkih suradnika, u blizini Bijele kuće u Washingtonu, Arapović je podijelio više od 5 tisuća letaka. Kroz njih su neki Amerikanci prvi put saznali o jugoslavenskim zločinima i tragediji hrvatskog naroda u Jugoslaviji. Zajedno s piscem ovih redaka

1973. i 1974. godine organizirao je dva kongresa hrvatske mladeži, pod nazivom “Kongres hrvatske rodoljubive mladeži”.  Za svaki Kongres bilo je pripremljeno nekoliko referata, a nakon svakog referata bila je otvorena diskusija. Na oba Kongresa Arapović je sudjelovao svojim referatima. Na tim Kongresima okupili su se bili hrvatski mladići iz svih gradova SAD-a i Kanade, a  među nazočnima, na Kongresu u Washingtonu, bio je i hrvatski domoljub Zvonko Bušić, koji se zbog Hrvatske u američkom zatvoru nalazi već više od 30 godina.  R. Arapović je po svojim idejama bio postao pokretna snaga svih tadašnjih političkih akcija i okupljanja mladih Hrvata. Umorstvo Brune Bušića 1978. godine teško ga se dojmilo. Nakon Brunine smrti postao je urednik Hrvatskog lista koji je Bušić bio pokrenuo.

          Poput nekadašnjeg lista “Hrvatska borba”, zahvaljujući njegovoj profesionalnosti i izvrsnim suradnicima, Hrvatski list je bio jedan od najčitanijih listova među emigrantima i hrvatskim radnicima u Europi. Svojim progresivnim, a često  puta i kontraverznim stavovima, List je prodrmao savjest hrvatske emigracije, posebno onih koji su željeli sačuvati  stare oblike emigrantske politike. Zanimanje jugoslavenske tajne policije za rad Rudolfa Arapovića nije prestalo njegovim napuštanjem domovine. Jugoslavenska Udba i američki FBI, odvojeno su, a ponekada i koordinirano, pratili Arapovićev publicistički rad i političke akcije. Sedamdesetih godina dvojica mladih pripadnika FBI-a, od kojih je jedan bio podrijetlom Slovenac, pratili su rad nekolicine hrvatskih političkih djelatnika u Washingtonu. Arapović je bio jedan od onih koje su oni pratili i posjećivali. Zbog njegovih čvrstih političkih i nacionalnih stavova, Udba i njezini doušnici proglasili su ga bili hrvatskim ekstremistom i teroristom. No, Rudolf je bio pravi hrvatski revolucionar i starčevićanac.   Bio je protiv svakoga terorizma i ekstremizma, jer ih je kroz komunizam i jugoslavenstvo iskusio na vlastitim leđima. U tom smislu napisao je:

“Mi odbacujemo individualni terorizam: da se sruši postojeći poredak mora se imati realnu, organiziranu silu koja će biti u stanju to učiniti i na ruševinama staroga podići novi sustav temeljen na načelima integralne slobode. Svaki revolucionar, odnosno sljedbenik Hrvatske republikanske stranke mora biti ideološki i programatski izgrađen to jest mora biti načisto s postojećim stanjem i poznavati ideologiju i program stranke – ciljeve svoje borbe, i djelovati u skladu s tim.  Strateški cilj H R S-a jest slobodna hrvatska država, na cjelokupnom narodnom području i slobodan hrvatski građanin u njoj. Republikanski ideal integralne slobode koji se izražava u razvijenosti i autonomiji životnih varijanata privlačiv je za sve hrvatske građane bez obzira na vjeroispovijest, podrijetlo, političko uvjerenje. Jer, nasuprot balkanskoj zaostalosti, Hrvatska će definirati razvijenost kao svoj ideal: slobodan razvitak svakog životnog područja po njegovoj zakonitosti.” (Hrvatska borba, prosinac 1972.)  

          U emigrantskim danima Arapovć je surađivao u različitim hrvatskim listovima i  časopisima. Tekstove je pisao i objavljivao najviše pod svojim imenom, a ponekad i pod različitim pseudonimima. Jedan od pseudonima pod kojim je pisao u Hrvatskoj borbi i u Hrvatskom listu, bio je Mak. Obrađivao je različite  teme, ali ga je iznimno zanimala nacionalna strategija. Premda je u duši bio protiv sile i nasilja, duboko je vjerovao da Hrvati ne će ostavriti svoju državnu nezavisnost bez borbe, žrtava i krvi.  Znao je da se Srbi i hrvatski Jugoslaveni, zbog privilegija koje su imali u komunističkoj Jugoslaviji, nikada ne će svojevoljno odreći Jugoslavije i zato je isticao da Jugoslaviju treba rušiti svim sredstvima. Čitao je i proučavao razne rezolucije,  strategiju i taktiku poznatih revolucionara. Zanimale su ga gerilska borba i taktika.  Za prave gerilce je napisao da su “nositelji istine – političke  ideologije (programa) oslobođenja,  čija će borba ipak uspjeti samo u slučaju ako dobiju potporu u narodu; ako narod simpatizira s njima i ne odaje ih neprijatelju, i na tom putu gerilska nekolicina postane većinom. Da se to dogodi, gerilci moraju biti: prvo sposobni i uspješni (narod je mudar i oprezan, nikada ne će podrzati stvar koja nema izgleda na uspjeh!), i drugo, korektno se odnositi prema narodu u svakoj prilici.  Isto vrijedi za oslobodilačku djelatnost u emigraciji; pretpostavke su sposobnost i uspješnost. I korektan odnos prema svakom Hrvatu, odnosno organizaciji, solidarnost i ljudski odnosi. Za uspjeh oslobodilačkog rata važno je također imati korektan, viteški odnos i prema neprijatelju. (Za oružanu borbu traži se hrabrost a preporuč ljiva je i svaka lukavost...). Međutim, zarobljene vojnike, ako ih se ne može sigurno  čuvati na životu u skladu s ratnim zakonima ili zamijeniti, treba ih razoružati i uzeti od njih što gerilcu treba te poslati kućama. Ranjenicima se daje pomoć bez razlikovanja. Che Guevara piše da se nikoga ne smije ubiti bez suda, na kojemu optuženi ima pravo na obranu i branitelja.  U tom smislu u NDH su se naročito  proslavila dvojica generala koje je i neprijatelj respektirao: Jure Francetić i Frane Šimić. General Šimić je u Hercegovini zarobljene partizane puštao kućama. To je tako slomilo moral partizanima da se nisu htjeli boriti protiv njega, dok ga zbog toga komesari nisu ubili.” (Hrvatski list, br. 1. 1982.).

Povratak u domovinu